Božićna čestitka

objavljeno 21. December 2016.

U nadolazećim blagdanima želimo Vam osmijeh na licu, uz prigodnu priču iz knjige Jorgea Bucaya:

 

Kažu da se stari Nicasio tako prestrašio kad ga je prvi put zaboljelo u prsima da je dao pozvati notara da mu izdiktira oporuku.

Starac je zauvijek sačuvao gorak okus koji mu je ostavila grozna situacija između njega i njegove braće nakon smrti roditelja. Obećao si je da neće dopustiti da se to dogodi između Fermína i Santiaga, njegova dva sina. Ostavio je napismeno da nakon njegove smrti dođe mjernik i izmjeri polje u milimetar. Nakon što se napravi upis, trebao je podijeliti polje na dvije potpuno jednake parcele i dati polovicu na istočnoj strani Fermínu, koji je već na toj polovici živio u kućici sa suprugom i dvoje djece, a drugu polovicu Santiagu, koji bi, usprkos tome što je samac, katkad prenoćio u staroj kući koja se nalazila na zapadnoj polovici polja. Obitelj je cijeli život živjela od obrađivanja zemlje, tako da nije sumnjao da im je to trebalo biti dovoljno da uvijek imaju što jesti.

Nekoliko tjedana nakon što je potpisao dokument i priopćio sinovima svoju odluku, jedne noći Nicasio je umro.

Kao što je bilo dogovoreno, mjernik je napravio izmjeru i podijelio zemlju na dva jednaka dijela zabivši dva stupa na svaku stranu zemlje i razapevši uže između njih.

 

Prošlo je sedam dana kada je Fermín, stariji sin preminuloga, ušao u crkvu i zatražio da razgovara sa svećenikom, mudrim i dobrohotnim starcem koji ga je poznavao otkad ga je krstio.

„Oče“, reče stariji sin, „došao sam pun tjeskobe i kajanja, mislim da zbog ispravljanja jedne pogreške činim drugu.“

„O čemu se radi?“ upitao je župnik.

„Reći ću vam, oče. Prije nego što je stari umro, odredio je da se zemlja podijeli na jednake dijelove. I da budem iskren, oče, to mi se činilo nepravednim. Ja imam suprugu i dvoje djece, a moj brat živi sam u kući na brdu. Nisam se želio ni s kime svađati kada sam saznao, ali u noći kad je umro, ustao sam i pomaknuo stupove dokle su trebali biti… I tu dolazi do problema, oče. Sljedećeg jutra uže i stupovi vratili su se na svoje mjesto. Mislio sam da sam umislio tu zgodu, pa sam sljedeće noći ponovio isto i sljedećeg jutra uže je bilo na svome mjestu. Isto sam činio svake noći i uvijek ista stvar. I sada, oče, mislim da je možda moj otac ljut na mene jer sam prekršio njegovu odluku i njegova duša neće moći u nebo zbog mene. Je li moguće da duh mog oca zbog toga ne može odletjeti, oče?“

Stari ga je svećenik pogledao preko naočala i rekao mu:

„Zna li tvoj brat za ovo?“

„Ne, oče“, odgovori mu momak.

„Idi i reci mu da dođe jer želim razgovarati s njime.“

„Ali, dragi oče… moj stari…“

„Poslije ćemo razgovarati o tome, sad mi dovedi brata.“

 

Santiago je ušao u mali ured i sjeo pred svećenika, koji nije časio časa:

„Reci mi… Ti se nisi slagao s odlukom svog oca o podjeli zemlje na jednake dijelove, zar ne?“ Momak nije razumio kako svećenik zna što osjeća. „I usprkos tome što se nisi slagao, nisi ništa rekao, zar ne?“

„Da ne naljutim oca“, obrazložio je mladić.

„I da ga ne naljutiš, svake si noći ustajao da bi učinio pravdu vlastitom rukom, mičući stupove zar ne?“

Momak je kimnuo iznenađen i posramljen.

„Tvoj je brat tamo vani, reci mu da uđe“, naredio je svećenik.

 

Nekoliko minuta poslije braća su sjedila pred svećenikom gledajući u tišini u pod.

„Kakva sramota!… Vaš otac zacijelo neutješno plače zbog vas. Ja sam vas krstio, dao sam vam prvu pričest, tebe sam, Fermíne oženio i krstio tvoju djecu dok si im ti, Santiago, držao glavice na oltaru. Vi ste u svojoj gluposti mislili da vam se otac vraća iz mrtvih da bi nametnuo svoju odluku, ali nije tako. Vaš je otac, bez sumnje, zavrijedio odlazak u raj i bit će tamo zauvijek. To nije uzrok misterija. Vas ste dvojica braća i, kao mnoga braća, jednaki ste. Tako ste svaki sa svoje strane, vođeni nagonima svojih uskih interesa, ustajali svake noći od očeve smrti kako biste pomicali stupove. Naravno, ujutro su se stupovi vraćali na isto mjesto. Jasno, kad ih je ovaj drugi micao u suprotnome smjeru.“

Dva brata podignula su glave i susrela se pogledima.

„Fermíne, ti si stvarno…?“

„Da, Santiago, ali nisam pomislio da ti… Mislio sam da je to stari bio ljut…“

Mlađi se nasmijao i smijehom zarazio starijega.

„Jako te volim, braco“, rekao je Fermín, ganut.

„I ja tebe volim“, odgovorio je Santiago ustajući da zagrli Fermína.

Svećenik je bio sav crven od bijesa.

„Što je ovo? Vi ništa ne razumijete. Grešnici, bogohulnici. Svaki od vas hranio je vlastitu ambiciju i još si čestitate zbog toga što ste se poklopili. To je vrlo ozbiljno.“

„Smirite se oče… Uz dužno poštovanje, vi ste taj koji ništa ne razumije“, rekao je Fermín. „Svake večeri mislio sam da nije pravedno da ja, koji živim sa suprugom i djecom, dobijem jednaki komad zemlje kao moj brat. Jednog dana, rekao sam si, kad budemo stariji, oni će se brinuti za obitelj, a Santiago je pak sam i pomislio sam da je pravedno da on ima malo više, jer će mu trebati više nego meni. I ustajao sam svake noći da pomaknem stupove prema sebi da povećamo njegov komad zemlje…“

„A ja…“ rekao je Santiago široko se smiješeći. „Što će meni toliko zemlje? Pomislio sam da nije pravedno da ja koji živim sam dobijem istu parcelu kao i Fermín, koji mora nahraniti četvera usta. Pa, kako se nisam htio svađati s tatom dok je bio živ, dizao sam se svake noći da pomaknem stupove i povećam zemlju svojem bratu…“